Važne su i sve kasnije godine, ali prve tri godine su najvažnije.
Mnogi moji klijenti ne vole kad spomenem utjecaj roditelja, posebno majke. Često kažu:
“Ali moja mama nije kriva, imala sam predivno djetinjstvo.”
I odmah zauzmu obrambeni stav, kao da netko optužuje njihove roditelje i kao da ih trebaju braniti. No, rad na sebi nije potraga za krivcem.
Ne tražimo tko je kriv, nego pokušavamo razumjeti:
- Zašto se bojimo?
- Zašto osjećamo nesigurnost?
- Zašto nemamo dovoljno ljubavi prema sebi?
- Odakle dolazi taj strah?
Nije poanta u tome da tražimo greške kod roditelja, već da shvatimo kako kroz život djelujemo prema obrascima koje smo stekli u ranom djetinjstvu.
Iako se tih godina ne sjećamo, tada smo stekli prve osjećaje o sebi i svijetu oko nas. Kroz odnos s roditeljima (ili onima koji su se o nama brinuli) nesvjesno smo naučili:
- Jesmo li sigurni ili nesigurni?
- Jesmo li viđeni i vrijedni pažnje?
- Je li svijet podržavajuće ili zastrašujuće mjesto?
- Hoće li netko doći kada nam je teško?
Na primjer, kada roditelji ostavljaju dijete da plače dok ne zaspi, vjerujući da ga time uče samostalnosti, dijete zapravo nesvjesno uči:
“Plačem, ali nitko ne dolazi. Moje potrebe nisu važne. Nema sigurnosti. Nitko me ne vidi.”
I to ostaje zabilježeno.
Naravno, roditelji ne mogu biti savršeni, niti trebaju biti. Ovdje ne govorimo o tome da bi roditelji trebali raditi sve savršeno, već o tome kako dijete kroz te prve godine prirodno gradi ili gubi unutarnje resurse koji su mu kasnije potrebni za život.
Svaka sitnica je važna. Na primjer:
- Ako majka djeluje odsutno i ne odgovara na djetetov osmijeh ili gugukanje, dijete uči da nije dovoljno važno.
- Ako dijete traži pohvalu, a dobije ravnodušnost, može razviti osjećaj manje vrijednosti.
- Ako dijete istražuje svijet, a stalno sluša “Pazi! Nemoj! Opasno je!”, može nesvjesno razviti uvjerenje da je svijet opasno mjesto.
- Ako otac ne pokazuje interes kad se dijete želi igrati s njim, dijete može nesvjesno zaključiti “Nisam zanimljivo, nisam dovoljno dobro.”
Ne radi se uvijek o velikim traumama. Ponekad je dovoljno samo nekoliko sitnih, svakodnevnih iskustava koja oblikuju način na koji kasnije vidimo sebe i svijet.
U djetinjstvu nesvjesno učimo i koliko su mišljenja drugih važna. Na primjer, često smo slušali rečenice poput:
- “Šuti, što će ona teta misliti o tebi?”
- “Nemoj plakati, što će ljudi reći?”
- “Vidi kako je Ana dobra, zašto ne možeš biti kao ona?”
Kroz školu su se te poruke nastavile, pa su roditelji možda često pitali:
- “A što je Šime dobio?”
- Ako je Šime dobio lošu ocjenu, osjećali smo olakšanje.
- Ako je Šime dobio bolju ocjenu, osjećali smo da nismo dovoljno dobri.
I tako, malo po malo, oblikovana su naša uvjerenja.
A onda smo odrasli i mislimo da smo jednostavno takvi – nesigurni, tjeskobni, uplašeni.
Ali nismo se takvi rodili. To smo naučili.
I, najvažnije od svega, možemo naučiti i nešto drugo. Možemo nadoknaditi ono što nam je nedostajalo.
Rad na sebi nije tu da bismo se vraćali u prošlost s gorčinom, već da bismo sada sebi dali ono što nam je tada nedostajalo.
Zato je važno da sada zagrlimo dijete u sebi. Da mu kažemo:
“Tu sam. Vidim te. Vrijediš. Sigurno si.”
U sljedećem blogu ću pričati o kasnijim godinama i kako nas iskustva oblikuju kroz male i velike traume.
A do tada, zatvori oči, osjeti to dijete u sebi i reci mu ono što je oduvijek trebalo čuti. 💛
