“Ajme, ja to uopće nisam tako gledala. Otvorili ste mi oči!”
Jučer mi je klijentica izgovorila ovu rečenicu, a zapravo nisam učinila nikakvo čudo. Bila sam tu. Saslušala sam je. Držala prostor za nju. Omogućila joj da, možda po prvi put u životu, bez straha izrazi sve one emocije koje su se desetljećima nakupljale u njoj.I znate što se tada dogodilo?
Shvatila je kako je sve što osjeća – sasvim u redu.
| Zašto ona to nije mogla sama? Iz istog razloga što kada taknemo vruć lonac, automatski maknemo ruku. Želimo se instinktivno zaštiti – od boli, od emocija, od naših rana…. Uz to, dala sam joj nekoliko jednostavnih alata kako bi si olakšala put, dok zajedno radimo na onome što se u njenom tijelu taložilo godinama. Ne, ne govorim o hrani, nego o potisnutim emocijama. O svemu onome što je godinama gutala, potiskivala i gurala pod tepih jer nije imala prostor i podršku da to doista osjeti i proradi. A tijelo? Tijelo ne zaboravlja. Zato mi često kažu: “Godinama pijem terapiju, mijenjam lijekove, idem na preglede, ali i dalje se vrtim u krugu. Zašto?”Odgovor je jednostavan. To je kao da netko ima slomljenu nogu, ali mu nitko ne namješta kost – samo mu neprestano mijenjaju gips. Kost ne može zarasti. I on se pita: “Ali već godinama idem na kontrole, mijenjaju mi gips, a mene noga još boli!” Terapija tabletama može biti korisna – može biti oslonac, pomoćni kotač, privremeno rješenje. No, rana i dalje postoji. Možemo mijenjati flastere, previjati je na tisuću načina… ali sve je to uzalud ako joj na pravi način ne damo prostora i vremena da zacijeli. Zato je ključno ovo: ✔️ Stvoriti prostor za emocije. ✔️ Dopustiti sebi osjetiti. ✔️ Dobiti pravu podršku i vodstvo.Ne da bismo ih potisnuli. Ne da bismo ih ignorirali. Nego da ih napokon iscijelimo.Ako misliš da je došlo tvoje vrijeme da ne stavljaš stalno flastere po rani koja krvari, nego da je zacijeliš, uz podršku i vrijeme za tebe , prijavi se na👉 individualno savjetovanje ili na👉 Program 1 na 1 u trajanju od mjesec dana. PRIJAVI SE👇👇 👇👇 |
