Od kuda dolazi tvoj strah?

Hej ti,

Koliko si se puta zapitala: “Od kuda dolazi moj strah?”
Zašto ti je ponekad najobičniji odlazak u dućan prevelik izazov? Zašto ono što drugima djeluje jednostavno, tebi stvara nelagodu? Putovanja, druženja, svakodnevne sitnice koje bi trebale biti lagane… a za tebe su teret.

Znam.
Znam koliko bi voljela da anksioznost i strah nestanu. Da jednostavno sutra otvoriš oči i sve to više ne postoji.
I vjeruj mi – mogu nestati.
Ali ne preko noći. Jer nisu ni došli preko noći.

Strah ima svoj korijen. I kad se usudiš pogledati ispod površine, kad si dozvoliš zaviriti u sebe, počneš shvaćati. Počneš slagati dijelove slagalice.

Jer svi mi ljudi sličniji smo nego što mislimo.
Rodili smo se jednako vrijedni. Radosni. Spontani. S onim urođenim osjećajem sigurnosti. S onom dječjom vjerom da smo voljeni i da je svijet sigurno mjesto.

Ali kako smo rasli, taj osjećaj sigurnosti ponekad se gubio.
Roditelji, učitelji, okolina – svi oni koji su nam, na svoj način, davali ljubav – ponekad nisu znali dati ono što nam je stvarno trebalo. Možda si čula da moraš biti “dobra”, da “ne smiješ plakati”, da “nije vrijeme za tvoje želje”, da “ne smiješ razočarati”.

I tako, malo po malo, počnemo živjeti iz moranja.
Udovoljavanja.
Zadovoljavanja očekivanja drugih.
A sebe… polako zaboravljamo.

Možda si i ti na tom putu negdje odložila svoje potrebe. Svoje želje. Svoj glas. I onda, godine kasnije, jednog jutra probudiš se i shvatiš – u tvom tijelu i umu zvone svi mogući alarmi.

Zašto?
Jer tvoje tijelo i tvoj um govore: “Dosta je.”
Dosta neizrečenih emocija.
Dosta progutanih suza.
Dosta potisnutih želja.
Dosta života za druge, a ne za sebe.

I taj alarm… on se pojavi kao strah.
Kao panika.
Kao tjeskoba koja ti ne da disati.

Ali slušaj me pažljivo:
Taj strah nije tvoj neprijatelj.
On je poruka.
On je onaj dio tebe koji te više ne može gledati kako se gubiš.
Koji te, na svoj možda neugodan način, želi probuditi. Podsjetiti da postojiš. Da imaš pravo na život koji ne boli. Na dah koji nije težak. Na dan koji nije borba.

I zato, umjesto da se boriš protiv straha, probaj ga pitati: “Što mi želiš reći?”
Možda će ti reći da je vrijeme da se vratiš sebi.
Da staneš.
Da pogledaš gdje se izgubila ta djevojčica koja je nekad trčala slobodno, smijala se bez razloga i vjerovala da je sve moguće.

Ona još uvijek živi u tebi.
Čeka te.
I želi ti reći: “Hej… zaslužuješ više. Zaslužuješ lakoću. Zaslužuješ se probuditi i osjetiti mir.”

Znam, nije lako.
Ali vjeruj mi – svaki mali korak prema sebi je važan.

 Ako ti je srce osjetilo da je ovo napisano baš za tebe, ne čekaj sutra. Piši mi.

Ne moraš znati kako krenuti – dovoljno je da odlučiš da više ne želiš ostati gdje jesi. Ja ću ti pomoći pronaći put.

Jer prostranstvo je tvoj život.
Prepuno mogućnosti, ljepote, smijeha i trenutaka koji čekaju da ih doživiš.
Ne sutra.
Sada.

A ja sam ovdje. Kad god budeš spremna. 

Šaljem ti zagrljaj pun razumijevanja,

Tvoja Dijana i Emotiva.hr