Kad te netko pita kako si, gdje tražiš odgovor? U glavi, zar ne? Tamo su svi tvoji odgovori – analize, opravdanja, planovi. Glava misli, glava odlučuje, glava jurca kroz život. U glavi se i pitamo kako se osjećamo i ondje tražimo rješenja za sve svoje probleme.
Ali što je s tijelom?
Ono je tu, uvijek, nosi nas iz dana u dan, iz godine u godinu. Svaki put kad si pretrpana brigama, ali „nemaš vremena“ osjećati, tijelo preuzima taj teret. Svaki put kad progutaš suze jer „nije trenutak za plakanje“, tijelo ih zadrži u sebi. Kad se previše prilagođavaš drugima, a ne slušaš svoje unutarnje potrebe, tijelo to pamti. I sve te potisnute emocije, neizgovorene riječi, napetosti koje nisi oslobodila – ostaju negdje pohranjene.
Možda ih ne primjećuješ odmah. Možda ih čak i uspiješ ignorirati godinama. Ali tijelo nije stroj koji radi bez posljedica. Sve ono što nisi izrazila, otpustila, proživjela – ostaje u njemu, skuplja se poput naslaga koje s vremenom postaju sve teže i teže.
Kada tijelo progovori?
Prvo su to suptilni znakovi. Osjećaš umor iako si dovoljno spavala. Napetost u ramenima koja ne prolazi. Probavne smetnje, pritisak u grudima, povremeni valovi panike. Tijelo ti pokušava reći nešto, ali ako ne slušaš, ti signali postaju sve glasniji.
Možda se jednog dana probudiš s migrenom koja ne prolazi. Ili osjetiš knedlu u grlu svaki put kad trebaš nešto reći. Možda te preplavi anksioznost koja ti ne dopušta da dišeš punim plućima.
I tada opet pitaš – što mi je?
Pitaš um, tražiš logične odgovore, analiziraš, pokušavaš sve objasniti razumski.
Ali tijelo ne govori jezikom uma.
Tijelo traži da ga osjetiš
Tvoje tijelo ne želi da ga samo koristiš kao vozilo za svoj um. Ono želi biti primijećeno. Ono treba prostor da izrazi sve ono što si negdje putem potisnula.
Kada si zadnji put osjetila svoje tijelo?
Ne samo u prolazu, ne samo kao alat za obavljanje zadataka, već stvarno osjetila? Kada si zadnji put usporila i pitala ga što mu treba?
Ponekad odgovor nije „još jedna meditacija“ ili „još jedan pozitivan afirmacijski listić“.
Ponekad odgovor nije ni u razgovoru ni u razmišljanju.
Ponekad je odgovor u pokretu. U disanju. U glasu.
U plesu koji osjećaš cijelim tijelom, a ne samo u mislima. U dubokom uzdahu koji dođe kao oslobođenje nakon predugo zarobljenog tereta.
Kako se ponovno povezati sa svojim tijelom?
Pokušaj ovo:
- Zatvori oči i duboko udahni. Osjeti gdje u tijelu nosiš napetost. Ruke? Trbuh? Ramena?
- Postavi si pitanje: „Što mi sada najviše treba?“ Nemoj analizirati – pusti da tijelo odgovori.
- Pokreni se intuitivno. Možda ćeš osjetiti potrebu da protegneš ruke, da otpustiš glas, da protreseš ramena. Poslušaj tu potrebu.
- Daj si dozvolu da osjetiš. Ako osjetiš tugu, ljutnju, radost – ne bježi od toga. Osjeti do kraja.
Tvoje tijelo ne radi protiv tebe. Ono je tvoj suputnik, tvoj saveznik. Ali da bi ti pomoglo, moraš ga početi slušati.
I možda, baš sada, dok ovo čitaš, možeš napraviti prvi korak.
Udahni. Osjeti. Pitaj svoje tijelo što mu je potrebno.
Tvoje tijelo ti uvijek nešto govori. Jesi li spremna čuti ga?
